Chan Chan, Peru – Čan Čan, Peru

U školama Truhilja djeci se i danas prenosi mit po kojem je Čan Čan osnovao tvorac Sunca i Mjeseca, zmaj koji se po tradiciji predstavlja dugom, simbolom života i kosmičke energije. Iako se zna da je taj izuzetan grad od ćerpiča (najveći takav grad na svijetu, prema Ginisovoj knjizi rekorda) bio prijestonica Čimua, porijeklo naroda ostalo je nejasno. Tehnološki i naučno bili su najnaprednija civiliazacija u Peruu, a njihov procvat trajao je od 1100. godine, kada su potisnuli civilizaciju Moča, sve do 1470. godine. Neki stručnjaci, čak, vjeruju da su Čimu bili majanski kolonisti pridošli iz Meksika.

Bilo kako bilo, Čimu su imali veoma složenu i raslojenu političku i društvenu organizaciju. Bili su vješti inženjeri, sposobni da vrlo oštroumno osmisle sistem za navodnjavanje i posjedovali su veliko znanje o metalurgiji. Na umjetničkom planu, izgleda da nisu bili velike estete već su, radije, slijedili načelo korisnosti. Zato su predmeti koje su izrađivali – crna keramika, tkanine i predmeti od zlata – bili, prije svega, praktični. Čan Čan je, izgleda, bio i funkcionalna prijestonica iz koje se upravljalo kraljevstvom na potezu od zaliva Gvajakil na sjeveru, do granica današnjeg Čilea na jugu. Izgrađen u nekoliko faza, Čan Čan je pokrivao oblast od 18 km², a početkom XV vijeka imao je oko 60.000 stanovnika. Unutar njegovog dugačkog spoljnjeg bedema nalazilo se, najmanje, deset citadela, svaka s trapezoidnom osnovom i zaštićena zidinama visokim deset metara, a debelim četiri; putevi su bili široki osam i po metara i razdvajali su citadele. Građevine su bile napravljene od ćerpiča (nepečena cigla – mješavina slame i zemlje), a zatim prekrivene blatom.

Zidine su, izgleda, bojene u svijetlo, a najvažnije građevine bile su optočene zlatom. Od tog dragocjenog metala, po drugom mitu, vladari Čimua pravili su čitave vrtove s biljkama i životinjama. Citadela Čudi, najbolje očuvana, ali i najčešće obnavljana, nazvana je po venecijanskom putniku koji ju je prvi istraživao, sredinom XIX vijeka. Kao i njenih devet „bliznakinja“, sastoji se od ceremonijalnog dvorišta, okruženog bezbrojnim prostorijama, svjetovne ili kultne namjene, povezanih koridorima. Odatle se ide ka drugom dvorištu koje se pruža duž ogromnog bazena za sakupljanje vode. Potom slijede vojne kasarne, kraljevske grobnice i kuće dostojanstvenika. Pored lavirinta, koji leži u osnovi grada, pažnju privlače i frizovi što pokrivaju veliki dio zidina. Iako su veoma stilizovani, na njima se mogu prepoznati motivi morskih talasa, ribe i kojpua (nutrije), što pokazuje da su Čimu, prije svega, bili primorska civilizacija.

Porijeklo ovog naroda obavijeno je velom misterije, ali o njegovom kraju postoji obilje podataka. Između 1465. i 1470. godine, pošto su odlučili da ne pružaju otpor, Čimu su se povukli pred napredovanjem Inka predvođenih Tupakom Jupankijem. Ta odluka poštedila je Čan Čan rušenja i pljačke; grad je ostao pust, ali netaknut, sve do dolaska Španaca. Evropljani su opljačkali sve njegovo nevjerovatno blago. Sveden na puku ljušturu od ćerpiča, grad je vijekovima ostao u tom stanju, polako se urušavajući pod dejstvom prirodnih sila. Uprkos naporima peruanske vlade i Uneska, koji ga je upisao na Listu ugroženih spomenika svjetske kulturne baštine, Čan Čan je bio toliko oštećen da je obnova tekla sporije od djelovanja vremena. Osim toga, prijeti im još jedna opasnost: vakerosi ili pljačkaši grobova, koji tragaju za zlatom, preostalim iza Pizarovih trupa.

_{Izvor informacija: („Svetska baština pod zaštitom Uneska – Stare civilizacije“ , Marko Kataneo, Jasmina Trifoni) – Fotografija: (https://www.istockphoto.com)}