Spa salon in Banja Koviljača, Serbia – Kur-salon u Banji Koviljači, Srbija

Banja Koviljača praktično je od povratka Karađorđevića u Srbiju 1903. godine postala omiljeno liječilište kralja Petra I, koji je tu, tražeći lijek za svoju kostobolju, 1903-1908. godine podigao novo sumporno kupatilo s pratećim objektima za mašineriju, rezervoare i ložionicu. Ovo zdanje u stilu istoricizma, projekat arhitekte Dragutina Đorđevića, i danas je u funkciji. Dovršeno je u isto vrijeme kada i prvi banjski hotel „Podrinje“, a da bi praktično sve do početka Prvog svjetskog rata, zajedno s još nekoliko vila i pansiona, činio samo srce Koviljače, koja je već tada nosila laskavi epitet kraljevske banje. Malo je vjerovatno da je komandant austrijske vojske general Oskar Poćorek stigao da se okupa u Kraljevom kupatilu 1914. godine, dok je bjesnila bitka na obližnjem Gučevu, ali zato nema sumnje da je bečki Kur-salon, čuvena balska i koncertna dvorana u Štat parku, inspirisao kralja Aleksandra I Karađorđevića da sagradi istoimeno zdanje u Koviljači po završetku Velikog rata. Bečki Kur-salon u prvo vrijeme je bio, kao što mu ime kaže, salon za liječenje. Štaviše, strogi propisi dozvoljavali su samo i isključivo pijenje ljekovite vode u ovom zdanju, međutim, i car je morao da popusti pred Johanom Štrausom i ljubiteljima muzike i valcera, pa je i danas ovaj neorenesansni paviljon mjesto na kom se održavaju najprestižniji balovi u centralnoj Evropi.

Za razliku od Beča, srpski Kur-salon odmah je, 1929. godine, projektovan kao prostor za zabavu. Gradnja se, međutim, odužila, pa je neobičan objekat sa dva neogotička tornja, koji neodoljivo podsjećaju na kule francuskih dvorova na Loari, završen tek 1932. godine. Projektovala ga je, kao i Blatno kupatilo u Koviljači, Jovanka Bončić Katerinić, prva žena koja je početkom XX vijeka diplomirala arhitekturu u Tehničkoj školi u Darmštatu. Ova neobična dama autor je i Banskog dvora u Banjaluci i zgrade Veterinarskog fakulteta u Beogradu. Izrazita predstavnica arhitekture akademizma u ovom stilu koncipirala je i Kur-salon, koji sadrži veliku plesnu dvoranu u kojoj može da zaigra 450 osoba, restoran sa 220 mjesta, pansion sa 150 mjesta, četiri salona, veliku terasu i parking-prostor. Saradnik na projektu bio je arhitekta i slikar Milan Minić, koji se školovao u Beogradu i na Akademiji lijepih umjetnosti u Parizu. Minić je dugo boravio u Koviljači u međuratnom periodu i umnogome uticao na ukupni izgled banje, u kojoj je projektovao hotele „Dalmacija“, „Hercegovina“ i „Beograd“, kao i jedan broj privatnih vila i zgrade zdravstvene namjene. Zanimljivo je da se Minić, vrlo brzo po završetku svog angažmana u Koviljači, poduhvatio projektovanja sopstvenog hotela u Beogradu, čuvenog „Mažestika“. Završnu riječ u izgledu Kur-salona imao je omiljeni enterijerista kralja Aleksandra I Karađorđevića, ruski arhitekta Nikolaj Krasnov. Namještaj, rasvjeta, ukupna unutrašnja dekoracija, kao i kandelabri ispred Kur-salona djelo su ovog predstavnika posljednje generacije carskih arhitekata prije Oktobarske revolucije. Nažalost, do naših dana malo je preostalo od onoga što je u Kur-salon unio Krasnov. Kad je u nesrećnim okolnostima aprilskog rata 1941. godine mladi kralj Petar II Karađorđević, upravo iz Kur-salona proglasio mobilizaciju, pala je zavjesa na najslavniju etapu u trajanju ovog zavodljivog zdanja.

Hronike bilježe da između dva svjetska rata veselijeg mjesta i neobuzdanijeg provoda, od onog u Kur-salonu, nije bilo širom Srbije. Tu su, u istom prostoru, do iznemoglosti, igrali ministri, glumice, generalice i pjesnici. Ovamo su navraćali Branislav Nušić, Žanka Stokić, Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović i mnogi drugi. Muzičari su plaćali da bi svirali u ovom zdanju, u koje je kralj Aleksandar unio i rulet aparate, stolove za poker, barbut i remi, učinivši ga i prvom javnom kockarnicom u Srbiji. Odatle su šabački muzikanti, legendarni Cicvarići, pratili u sitne sate industrijalce pred bankrotom, a nezaboravna kraljica sevdaha Sofka Nikolić, natiražnija pjevačica Evrope, poslije italijanskog tenora Enrika Karuza, cijepala srce zaljubljenom pjesniku Radetu Draincu, zagledanom u neku udatu Šapčanku. Kur-salon je na svoj način zaista liječio, ali ne tjelesne boljke, već dosadu i čamotinju. Toliko je Koviljača zbog ovog velikog centra zabave bila na glasu da su bogatije dame dolazile bez muževa na banjsko liječenje, a ljubomorne scene i melodrame iz Koviljače zabavljale Srbiju uoči Drugog rata koliko i ljubavni romani Mir-Jam. Pored Kur-salona i Kraljevog kupatila, još poneki tanani trag ukazuje na to da je ovo nekad bila omiljena banja Karađorđevića. Lični kockarski sto kralja Aleksandra, istina, završio je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, ali je zato apartman kraljice Marije u hotelu „Dalmacija“ gotovo istovjetan onom od prije više decenija. Možda staze u parku nisu više posute žutom rizlom koja obrazuje krunu, ali u Koviljači još uvijek se mogu kupati u ličnoj mermernoj kadi Petra I Karađorđevića. Danas, znano samo po staroj slavi, iz vremena kad je čovječanstvo pijano od šampanjca i gluvo od čarlstona i džeza, pokušavalo da zaboravi užasnu klanicu Prvog svjetskog rata, zdanje Kur-salona je na svom vrhuncu moglo da se mjeri s bilo kojim drugim banjskim, mondenskim centrom u Evropi. Od Bad Išla u Austriji do Višija u Francuskoj.