Kada adrenalin postane droga – When adrenaline becomes a drug

Naš adrenalin trebalo bi kategorizovati u drogu prvog reda – toliku zavisnost izaziva. I kao sa svakom drogom, u određenom trenutku otupimo na adrenalin. Zaboravljamo kako je osjećati se normalno, bezbjedno, srećno i dobro, dok se sve više navlačimo na adrenalin. To ne znači da on ne može da bude dobar i bezbjedan na odgovarajućim nivoima. Ipak je on potpuno prirodan dio naših tijela i presudan za opstanak naše vrste. U prošlosti smo zaista mogli da funkcionišemo na niskim, zdravim nivoima adrenalina, s povremenim skokovima kada smo u opasnosti. Poredite to sa šetnjom kroz cvijetnu livadu kada je divan, sunčan dan. Nebo je plavo, sunce sija i ptice pjevaju, potpuno ste mirni – sve dok ne primjetite zvečarku na putu. Nivo adrenalina momentalno vam skače dok smišljate kako da prođete pored zvečarke neozlijeđeni, i kada prođete, adrenalin vam se vraća u normalu. To je ekvivalent predigitalnog života i za to su nam tijela sazdana: homeostaza, ispresijecana povremenim naletima adrenalina, da bismo se zaštitili.

Vremena su se promijenila – sad je na putu, umjesto jedne zvečarke, njih stotine. Rizikujemo da nagazimo jednu na svakom drugom koraku. To je nusproizvod našeg tehnološkog doba: pošto se sve tako brzo kreće, češće nailazimo i na opasnost. To znači da je nivo adrenalina morao da poraste. U naše, trenutno, doba, izgubili smo luksuz homeostaze. Stalno povišen nivo adrenalina – ne baš na nivou krize, ali na ivici – postao je norma. Zašto? Zato što se po cijeli dan borimo sa potencijalnim hitnim slučajevima. Ležimo budni noću i brinemo o tome kako da zaštitimo svoje porodice od tragedija koje gledamo na vijestima. Uz brzinu moderne komunikacije, osjećamo da uvijek moramo da budemo „u toku“. Tehnologija se mijenja u treptaju oka i mi jurimo da je sustignemo. Imamo previše posla, moramo da idemo na previše strana, a premalo je vremena. Gledamo kako sve više i više obolijevaju oni koje volimo. I naravno, patogeni i zagađivači, prenose se generacijama, stvaraju teret koji nas gura u provaliju emocionalno, duhovno i fizički. Sve to dovodi nas u stanje neprestanog stresa. Povrh svega toga, i dalje izbijaju prave krize. Adrenalin nam sa srednjeg, svakodnevnog nivoa, skače u nebo, i taj hormon sve nam više definiše živote.

Toliko se navikavamo na osjećaj ovog hormona koji nam kulja venama, da postajemo zavisni od njega. Zaboravljamo kako je s normalnim nivoom. Povezujemo nalet adrenalina sa osjećajem živosti i energičnosti, tako da, onog trenutka kada dobijemo pravu priliku da se opustimo, počinjemo da se spuštamo, što izaziva žudnju za stimulacijom. To znači da smo skloni da stalno budemo zauzeti i stimulisani i u „vrijeme odmora“. To nam skoro djeluje kao opuštanje zato što sprječava da nam um odluta u prepune inbokse, ka neprekidnim spiskovima obaveza i strahovima o životu. Dakle, dovde smo stigli i sa ovim se borimo: živimo u kulturi zasnovanoj na adrenalinu, okruženi toksinima koji podstiču adrenalin zajedno sa onim koji su nam prenijeti iz prethodne generacije. Adrenalin nam je glavno uporište u borbi protiv vremenȃ koja se mijenjaju.

_{Izvor: („Hrana koja menja život“, Entoni Vilijam) – Fotografija: (https://www.gettyimages.com – https://pixabay.com)}